Au jour fixé, l'appartement du comte Ulric de Rouvres était préparé. Ulric y donna rendez-vous pour le soir même à trois des plus célèbres médecins de Paris. Puis il courut chercher Rosette.
Elle venait de mourir depuis une heure. Ulric revint à son nouveau logement, où il trouva son ancien ami Tristan, qu'il avait fait appeler, et qui l'attendait avec les trois médecins.
—Vous pouvez vous retirer, messieurs, dit Ulric à ceux-ci. La personne pour laquelle je désirais vous consulter n'existe plus.
Tristan, resté seul avec le comte Ulric, n'essaya pas de calmer sa douleur, mais il s'y associa fraternellement. Ce fut lui qui dirigea les splendides obsèques qu'on fit à Rosette, au grand étonnement de tout l'hôpital. Il racheta les objets que la jeune fille avait emportés avec elle, et qui, après sa mort, étaient devenus la propriété de l'administration. Parmi ces objets se trouvait la petite robe bleue, la seule qui restât à la pauvre défunte. Par ses soins aussi, l'ancien mobilier d'Ulric, quand il demeurait avec Rosette, fut transporté dans une pièce de son nouvel appartement.
Ce fut peu de jours après qu'Ulric, décidé à mourir, partait pour l'Angleterre.
Tels étaient les antécédents de ce personnage au moment où il entrait dans les salons du café de Foy.
L'arrivée d'Ulric causa un grand mouvement dans l'assemblée. Les hommes se levèrent et lui adressèrent le salut courtois des gens du monde. Quant aux femmes, elles tinrent effrontément pendant cinq minutes le comte de Rouvres presque embarrassé sous la batterie de leurs regards, curieux jusqu'à l'indiscrétion.
—Allons, mon cher trépassé, dit Tristan en faisant asseoir Ulric à la place qui lui avait été réservée auprès de Fanny, signalez par un toast votre rentrée dans le monde des vivants. Madame, ajouta Tristan en désignant Fanny, immobile sous son masque, madame vous fera raison. Et vous, dit-il tout bas à l'oreille de la jeune femme, n'oubliez pas ce que je vous ai recommandé.
Ulric prit un grand verre rempli jusqu'au bord et s'écria:
—Je bois....
—N'oubliez pas que les toasts politiques sont interdits, lui cria Tristan.
—Je bois à la Mort, dit Ulric en portant le verre à ses lèvres, après avoir salué sa voisine masquée.
—Et moi, répondit Fanny en buvant à son tour... je bois à la jeunesse, à l'amour. Et comme un éclair qui déchire un nuage, un sourire de flamme s'alluma sous son masque de velours. | Dogovorenog je dana stan grofa Ulrica de Rouvresa bio spreman. Za istu je večer Urlic tamo zakazao sastanak s trojicom najčuvenijih pariških liječnika, a potom je odjurio potražiti Rosette. Umrla je prije jednoga sata. Ulric se vratio u svoj novi stan, zatekavši tamo svog starog prijatelja Tristana, kojeg je bio pozvao i koji ga je sada čekao s trojicom liječnika. – Gospodo, možete otići. – reče im Ulric. – Osobe zbog koje sam vas želio konzultirati više nema. Ostavši sam s grofom Ulricom, Tristan nije pokušao ublažiti njegovu bol, već ju je s njime bratski podijelio. On je stajao iza Rosettinog veličanstvenog pogreba, priređenog na veliko čuđenje cijele bolnice. On je otkupio predmete koje je mlada djevojka donijela sa sobom, a koji su, nakon njezine smrti, postali vlasništvo uprave. Među tim se predmetima nalazila i mala plava haljina, jedina koja je preostala jadnoj pokojnici. Tristanovom je zaslugom i Ulricovo staro pokućstvo iz tavanskog sobička* kojeg je dijelio s Rosette preneseno u jednu od soba njegovog novog stana. Nekoliko se dana kasnije Ulric, odlučivši umrijeti, zaputio u Englesku. Takva je bila prošlost ovoga lika u trenutku njegovog ulaska u salone Caféa de Foy. Ulricov je dolazak izazvao silno komešanje među okupljenima. Muškarci su ustajali i upućivali mu uljudne buržujske pozdrave. Žene su ga pak čitavih pet minuta drsko promatrale, tjerajući ga da se osjeća gotovo posramljeno pod navalom njihovih pretjerano radoznalih pogleda. – Hajde, dragi moj pokojniče, – reče Tristan posjedajući Ulrica pokraj Fanny, na mjesto koje ga je čekalo, – obilježite zdravicom Vaš povratak u svijet živih. Ova će Vas gospođa, – doda Tristan pokazujući na Fanny, nepomičnu pod svojom maskom, – ova će Vas gospođa natjerati da se s time pomirite. A Vi, – šapne u uho mlade žene, – ne zaboravite što sam Vam savjetovao. Ulric podiže veliku, do vrha punu čašu i uzviknu: – Nazdravljam... – Ne zaboravite da su političke zdravice zabranjene! – doviknu mu Tristan. – Nazdravljam Smrti! – reče Ulric prinoseći čašu usnama, pozdravivši prije toga svoju zakrinkanu družicu. – A ja… – odgovori sada Fanny ispijajući – nazdravljam mladosti, nazdravljam ljubavi! – i poput munje koja para nebo, blještavi osmijeh zasja pod njezinom baršunastom maskom. *U dijelu romana koji prethodi ovome spominje se da Rosette i Ulric žive u „mansarde humide“, pa odatle i tavanski sobičak. |